Nisam pisala dugo.
Prošlo je već skoro mjesec dana...
Stari je kompjuter odlučio umrijeti. Nakon šest godina se samo ugasio.
I tako bijah bez interneta dugo, dugo, dugo.
A onda su me majka i budući očuh za položenu treću godinu na fakultetu nagradili ovim:



Moj je, konačno je moj. I radi kao podmazan. Zvijer od laptopa.
I uskoro ću izgleda dobiti novu sobu. Majka i ja smo krenule u intenzivnu potragu po salonima namještaja, na Zagrebačkom velesajmu smo pronašle par favorita.
Ali u to ćemo krenuti ujesen, trošak je zasad popriličan a državom vladaju recesija i kriza pa ću se malo strpjeti.

Inače, dobro sam.
Onaj osjećaj krize zbog napuštanja dečka pomalo je splasnuo. Ovako je bolje za nas oboje.
A on... On i dalje zove svaki dan, ne javljam se svaki put.
Našli smo se otada na dvije kave. I stvari s vremenom što se njega tiče ne idu na bolje.
Znam da je teško, znam da treba proći još vremena, ali on kao da se ne želi pomiriti s činjenicom da je gotovo.
Na obje je kave briznuo u plač, onako u javnosti, pred prepunim kafićem. I gledala sam u te zelene oči i sama na rubu suza, ali ne, nisam mu mogla ponuditi više od zagrljaja. Jednostavno ne, nezamislivo mi je ponovno ga poljubiti. Uostalom, to bi mu samo pružilo lažnu nadu.
A opet, neke su veze između nas neraskidive. Nedostaje mi kao prijatelj, znate, toliko bih mu voljela povjeriti neke stvari, pičati s njime kao nekoć, ali ne ide. Morala sam se odmaknuti...
Mislila sam da shvaća, ali i dalje me svaki put pita za šetnje kvartom, odlaske na Jarun, izlaske vikendom.
Odbijam govoreći mu kako treba proći neko vrijeme da me preboli, i tek ćemo tada moći biti pravi prijatelji.
Sve je to utjecalo i na naše zajedničke prijatelje s faksa. Nekolicina me njegovih prijatelja, donedavno i mojih, više ne pozdravlja. Svašta se priča uokolo - da sam ja zla kučka koja ga je slomila i uništila. Nastojim se ne obazirati na te zle glasine, ali ne mogu si pomoći.
Ponekad tuđe zle riječi zabole poput noža zabodenog ravno u srce.
Izgubila sam i dvije prijateljice koje su stale ne njegovu stranu. Što se može, život je takav.
A u ovoj sam situaciji shvatila tko mi je pravi prijatelj a tko ne.

Što se bivšeg tiče, da, slomljen je. Nije izišao niti na jedan ispit sad u vrijeme ljetnih rokova. Bojim se da će izgubiti godinu zbog svega. I kad se sjetim svega toga ne mogu si pomoći, osjećam se itekako krivo.
Kao da me nije želio sresti u hodnicima našeg fakulteta. Nije mu lako, znam, sve ga to podsjeća na nas.
Oni skriveni kutevii u kojima smo se ljubili, izlazili iz predavaonica držeći se za ruke, sjedili na predavanjima jedno pored drugoga.
Smršavio je nekoliko kilograma, blijed je, dobio podočnjake.
Znate, i meni je neobično šetati tim hodnicima bez njega.
Ali ne fali mi kao ljubavnik već kao prijatelj...
Pomalo je čudno nakon toliko vremena spavati sama u krevetu, bez nečije ruke oko sebe.
Navikavam se. Ovako sam sretnija, znate... Ipak sam sretnija.

Koncentrirala sam se na fakultet posve, položila sve ispite i sad me još samo čeka pisanje završnog rada i obrana. I evo titule "bacchalaureatus".
Neću stati na tome, ide se dalje, obavezno se ide dalje na četvrtu i petu godinu.
I paše mi biti solo, imam vremena za sebe, obnovila sam neka pomalo zapostavljena prijateljstva iz srednje.
Više kafenišem sa svojim curama. Okrećem se za zgodnim dečkima na ulici bez grižnje savjesti...
Za novu je vezu nekako prerano. Nikad ne reci nikad. Ako naleti netko u kog ću se zaljubiti od glave do pete, zašto ne? Ali bez strasti i zaljubljenosti ne želim započinjati ništa.
Ima vremena, mlada sam.

Provela sam divan tjedan (bolje rečeno onaj produženi vikend koji se otegnuo na 9 dana) kod sestrične u Sarajevu koja tamo studira medicinu.
Ćevapi na Baščaršiji i kajmak su najbolji lijek za grižnju savjesti. A Sarajevo je jedan divan grad u koji se uvijek rado vraćam. Sve pršti nekom pozitivnom vibrom, srdačnošću...
Sarajevo je i grad s hiperjeftinim taksijima. Četiri kune po kilometru. Kako bi onaj pokojni sportski komentator rekao: "Ljudi moji, ma je li to moguće?" Jest.
I cigarete su prejeftine. Prošvercala sam vlakom četiri šteke bijelog Marlbora. Ima se što za pušiti u idućih mjesec dana, a i znatno uštedjeh.
Sestrična me izvodala posvud i za opis Sarajeva bi mi bila potrebna barem tri posta. Jednom ću se možda odvažiti na to.
Zbog Sarajeva sam propustila InMusic, ali dobro. Bit će još koncerata. A Franze sam tako i tako već gledala 2006.
Ali zato je na Rokaju bilo predobro. Bare je legenda. Znam da će vam čudno zvučati ali u tom istrošenom, premršavom tijelu nagrizenom heroinom i metadonom ima nešto neodoljivo privlačno. Neka magična seksualna energija. Ružan je kao izgladnjeli, olinjali pas, a opet, uskočila bih mu u krevet.

Uskoro ću možda na more s frendicama.
Ako nađem posao ništa od toga, ali po svemu sudeći provest ću neko vrijeme u našoj vikendici, kako stvari zasad stoje.
Prijavila sam se u posljednjih mjesec dana na barem 10 oglasa za administrativne ili poslovne tajnice.
Želim baš nešto takvo, vezano uz moju buduću struku. Da se malo "ufuram" u cijeli sustav u praksi. I bila sam pozvana na 6 razgovora.
U 4 slučaja pozvana na dodatne razgovore i odabrana u uži krug od troje ili petero kandidata. Pa testovi MS Officea, brzina tipkanja, komunikacijske sposobnosti, testiranje engleskog i talijanskog.
I nigdje me nisu primili nažalost. Kažu, nedostaje vam radnog iskustva. Ljudi moji, a kako da steknem radno iskustvo? Dvadeset dvije su mi godine tek i redovna sam studentica, preko godine ne stignem raditi od obaveza.
Osim toga, gdje sam u te svoje 22 godine mogla sakupiti to radno iskustvo? Zar je u ovoj državi moguće diplomirati sa sedamnaest? Koliko ja znam, ne. A i kako da sakupim radno iskustvo kad mladima koji dosad još nisu radili nitko ni ne želi pružiti priliku, barem u toj branši...
Država nam je u žestokoj banani, zato se Glavanader i pokupio. Pokrao je koliko je mogao i pobjegao kad je shvatio da nema više ništa za opelješiti u divnoj nam državi 'Rvackoj.
I sad će iz svake paštete iskakati premijerka Jaca.
Krasne li nam države. Zaista smo postali banana-republika.

Opet sam single.
I teže je no što sam mislila da će biti. Povrijedila sam ga, jako. Jako.
A opet se na neki način osjećam oslobođeno, kao da mi je ogroman kamen pao s leđa.

Shvatio je još prije desetak dana da nešto nije u redu.
Zbog fakultetskih obaveza, kolokvija i ispita nismo se vidjeli nekoliko dana.
I onda sam mu konačno u četvrtak sve priznala.
Naš mirni kafić u kvartu u kojem smo se nalazili barem tri puta tjedno prije no što bih otišla prespavati do njega.
Pet smo se minuta samo gledali, bez riječi. Kao da je znao što slijedi.
Pokušao me nasmijati nekim starim, blesavim štosevima i ljubio me, a ja sam cijelo vrijeme gledala u pod i držala usta zatvorena.



"Znaš," započela sam. "Ovo među nama ne funkcionira već nekoliko mjeseci. Jednostavno se više ne osjećam kao prije... Nisi ti ništa kriv, zaista si bio najbolji dečko kojeg sam ikad mogla poželjeti i nešto si najbolje što mi se ikad dogodilo u životu."
Otprilike tako nekako.
Nekoliko minuta ponovno nije ništa rekao, opet me pokušao poljubiti.
Molila sam ga da ne radi to. A onda su krenule njegove suze. I optužbe. Iskreno sam mu rekla da se ne radi o trećoj strani, da sam ga jednostavno prestala voljeti kao muškarca i da on ništa nije skrivio u cijeloj priči.
Kriva sam ja. I samo ja. A na to nisam mogla utjecati.
A potom me počeo moliti da ne odustajem tako olako od svega, da ne bacam te predivne dvije i pol godine u vjetar i da je to vjerojatno samo faza u kojoj se nalazim zbog svega, pritiska na fakultetu, možda i rutine koja nam je obuzela vezu.
"Ali ne, nije faza, mišiću," rekla sam i sama na rubu suza. I priznala mu da to traje već mjesecima i da mi oprosti što mu nisam imala snage prije reći to. Primijetio je da sam u posljednjih dva, tri tjedna bila distancirana i pripisao je sve to obavezama i stresu.
Predugo sam glumila, bilo je vrijeme da okončam tu farsu.
I zamolila ga da ostanemo prijatelji.

Naš razgovor nije trajao dugo, svega pola sata.
Vidjelo se da je šokiran, problijedio je kao krpa a iz očiju mu se nazirao očaj.
Zagrlila sam ga još jednom za rastanak nakon što me po pljusku otpratio do mog haustora.
Sve je tako prokleto nalikovalo na neku srcedrapateljnu scenu iz romantičnih komedija. Ali naša romantična komedija nije završila sretnim krajem, niti neće. Život ipak nije film.
Osjećam se tako stravično što sam ga povrijedila. Nijedan prekid prije ovog, kad su me ostavljali ili kad sam saznala da me jedan davni bivši prevario s poznanicom nije toliko bolio. A u njih sam bila ludo zaljubljena.
Morala sam to učiniti, nisam mu više mogla lagati.

I zvao me odmah te večeri, sat vremena kasnije. Želio se opet naći sa mnom.
I pola sata plakao na telefon. Učinit će sve na svijetu da me vrati, rekao je.
Oh, kako bih voljela da te još uvijek volim, ali jednostavno više nije išlo... Život je takav, a ljudske su emocije prokleta kurva.
Zvao me i u subotu i opet molio da budemo opet zajedno. Znam da je to ogroman šok za njega i zaista nisam željela da se to dogodi.
U nedjelju smo se nakratko našli i prošetali kvartom te sjeli u park i pričali. Opet me pokušao poljubiti, ali jednostavno nisam mogla davati mu lažne nade. Ponekad je hladan tuš najbolji način da osobu vrati u stvarnost.
I onda sam ja počela plakati. Istresla sve što mi je na duši, kako je divna osoba i kako ga nisam željela povrijediti. Molila ga da mi oprosti. Volim ga kao brata i preteško mi je gledati ga kako pati. A za sve sam to ja kriva.
Upitala sam ga i može li u ovoj situaciji ostati barem moj prijatelj.
Kemije je nestalo, ali još uvijek osjećam da je on moj soulmate, osoba koja me razumije bolje od ikog.
Prihvatio je. Ne olako doduše, bilo je tu suza i svega, drama, ali ni on ne želi da nestanem iz njegovog života.
Trebat će mu vremena, naravno, i ljutnja neće proći još neko vrijeme, kao ni moj osjećaj krivnje, ali bi volio kad bismo mogli biti najbolji prijatelji.
Vidjet ćemo kako će to funkcionirati.
I dalje me naziva svaki dan po dva, tri puta. Možda bi bilo najbolje kad bismo se čuli tek svakih nekoliko dana, viđali za početak jednom tjedno da se malo distancira od mene.
Nadam se da će biti sretan. Da će uskoro naći neku kojoj će pružiti i više nego meni i učiniti je još sretnijom no što sam ja bila. Jer zaista je divna osoba i zaslužuje to.

A ja... Trenutno jednostavno ni ne želim nekog novog.
Nekoliko tjedana, mjeseci, možda čak i godina biti single.
Osjećam se zbunjeno i teret krivnje me još uvijek tišti. Ali nisam tu mogla ništa...
Želim uživati u novonastaloj slobodi, koncentrirati se na neka druga životna područja. Fakultet, prijateljice, organizacija majčine svadbe. Neki posao preko ljeta.
Teško je, ali preživjet ću. Valjda će se taj osjećaj krivnje smanjiti s vremenom... A ako sam preživjela svakakve situacije dosad, i ovo ću.

Voljela bih:

1. da mogu prestati pušiti bez ikakve frke, da ta odluka padne preko noći. Samo se jedno jutro probudim i ne osjećam više potrebu za nikotinom. Nažalost, toliko jak karakter nisam. A o financijskom rasterećenju da ne govorim, 22 kn dnevno za crveni Marlboro je 660 kn na mjesec... Godišnju cijenu se ni ne usudim računati!

2. da mi je kompjutor dovoljno jak da bez problema mogu na njemu zaigrati Simse 3. Nažalost, trebalo bi tu puno nadogradnje.

3. da se mogu ponovno zaljubiti u Njega i uživati kao na samom početku. O, kako je to prekrasno razdoblje bilo!

4. da mogu skupiti dovoljno snage i porazgovarati s Njim o tome svemu, kako ga više ne volim u pravom smislu te riječi.

5. da nakon svega ostanemo prijatelji.

6. da mogu pokojne drage osobe vratiti u život. Ali to je nažalost posve nerealno i nemoguće.

7. otići na barem mjesec dana u Japan i izgubiti se u višemilijunskom Tokiju, zalutati u Harajuku i pronaći nekoliko gothic lolita prijateljica koje bi mi za odlazak darovale nekoliko haljina (koje si budući da su prepreskupe ne mogu sama priuštiti).

8. da krošnje drveća tijekom cijele godine budu toplih jesenskih boja: zlatne, crvenkaste, narančaste, žute.

9. za rođendan dobiti divnog velikog ruskog hrta. Nazvala bih ga Vjekoslav. Znam da je smiješno, ali tim psima po meni ime Vjekoslav savršeno paše uz izraz lica.

10. ispuniti mami životni san i budućeg očuha i nju poslati na bračno putovanje na Bali.

11. se ipak udati jednog dana (nakon tridesete) i roditi blizance. Dvije muhe jednim udarcem, čemu dvije trudnoće ako u jednoj možeš obaviti sve...

12. bar na jednu večer iznajmiti neki veliki klub tipa Aquariusa i u njemu organizirati S&M party. Bez kože, bičeva i maski nema ulaska.

13. proputovati Rumunjsku, Bugarsku i Albaniju uzduž i poprijeko. U Temišvaru popiti jedan Bloody Mary s Vladom Tepešom aka grofom Drakulom.

14. da mi kosa raste brže, ali da raste u boji i nijansi u koju je i obojim tako da nema izrasta i prefarbavanja i davanja 200 kn frizerki svakih mjesec i pol, dva.

15. provesti vatrenu noć s Jeremyjem Ironsom i Edwardom Nortonom. Ne bih se bunila niti na menage a trois s dotičnom dvojicom.

16. upisati tečaj japanskog i naučiti ga u roku keks (recimo 6 mjeseci). A potom naučiti i arapski.

17. imati glas poput Tori Amos.

18. otići na nekoliko mjeseci u neki manji gradić u Brazilu i tamo živjeti kao ulična prodavačica voća. Za to bih vrijeme vjerojatno shvatila čime se zaista želim baviti u životu.

19. upoznati Bareta i zapiti se s njim u nekoj prčvarnici od birtijetine.

20. imati ljubičaste oči. Ili barem pare za ljubičaste leće.

21. biti prva osoba koja će doživjeti 125 godina. Pa da vidimo.

22. zauvijek se riješiti nekih unutarnjih demona koji me povremeno izjedaju.

23. postati bolja osoba, manje se bahatiti, ne toliko burno reagirati na sitnice i pokušati biti smirenija. Jednom riječju: želim si produžiti taj prekratki fitilj.

24. otkriti da imam starijeg brata ili sestru koje je pokojni tata napravio u nekoj od kraćih veza prije negoli je upoznao moju majku. Ubitačno je dosadno biti jedinica.

25. umrijeti iznenada od srčanog udara odmah nakon što doživim orgazam. Smrt za vrijeme seksa - idealna smrt. Neću ni znati da me više nema a uživat ću u tom trenutku.

26. imati tetovažu zmije koja vijuga okomito preko sredine leđa.

27. naučiti plesati argentinski tango. I imati dovoljno otkačenog partnera s kojim ću potom taj naučeni tango izvesti usred bijelog dana na Trgu bana Jelačića. A ljudi nek si misle što žele...

28. prestati brojati kalorije i konačno si utuviti u glavu da nisam debela nego vitka i da se slobodno mogu udebljati još pokoji kilogram.

29. Simoni Gotovac i ostalim "farmerima" ugraditi u glavu čip s donekle kakvim-takvim IQ-om.

30. zakonom zabraniti emisije poput Farme, Big Brothera i onog turbobrutalnog kviza na Novoj (čijeg imena se ne mogu sjetiti, a vodi ga ona Nanutica) i zakonom odrediti obavezno puštanje kvalitetnih serija poput Malcolma, Crne guje, Dva metra pod zemljom, 30 Rock, Boston Legala...

31. naučiti par psovki na francuskom, otići u Pariz i ispod Eiffelovog tornja vrijeđati Francuze. Ne pitajte zašto, ne volim baš Francuze. Umišljena pici-pici snobovska gamad.

I to bi bilo to. Ponestalo mi je ideja za još želja... Štafetu prosljeđujem dalje, a na dobroj je volji onih koji čitaju hoće li je nastaviti ili ne.

Taj prokleti dan. Prokleti dan prije nepunih šest godina.
Putovali smo na vikendicu. Mama, tata, prijateljica i ja.
Neka stara pjesma svira na radiju, a nas dvije na stražnjem sjedalu grickamo čips.
Žuti tuljac Pringle's-a, ako se ne varam.
Trebao je to biti predivan vikend.



A onda zvuk kočenja. Neobična tišina, zacrnilo mi se pred očima.
Kažu da sam cijelo vrijeme ostala pri svijesti, ali ne sjećam se ničega. Niti samog sudara s kombijem koji je ocu uletio u škare, ni onog poslije. Majčine vriske, prijateljičinog plača.
Samo crnilo. Paint it black.
Prvi segment kojeg se sjećam je bolnička soba, bijeli zidovi i liječnik koji mi objašnjava kako smo imali prometnu nesreću. Kako sam natučena, slomljena su mi dva rebra i zaradila sam pet šavova na čelu iznad sljepoočnice.
Rebra su u međuvremenu zarasla. Ožiljak na čelu je ostao, jedva vidljiv doduše.
Ali rane na duši nisu nikad zacijelile.
I neka me ne pitaju zašto ne volim ljeto...

Tog sam prokletog dana ostala zbog oca zbog pripite budale koja je pri brzini 40 ili 50 kilometara na sat većoj od dopuštene preko pune crte i pred samim zavojem prestizala tegljač.
Suđenje još uvijek traje, a i pitanje je da li će ga ikad osuditi. Iskreno, nije ni bitno, mog tatu ništa ne može vratiti.

Rekli su mi da će biti lakše s vremenom, da će bol prestati. Lažu, vjerujte.
Neke stvari čovjek nikad ne preboli. Potisnemo te bolne osjećaje, ali kad nas nešto prisjeti na osobu koja nam toliko neizmjerno nedostaje sve se vrati na površinu, još bolnije nego prije.
I danas mi, nakon skoro pa šest godina, jednako nedostaje kao i onog dana kad sam saznala da je poginuo.
Voljela bih da sam mu bar još jednom mogla reći da ga volim, kako je bio divan otac.
Duhovit, veseo čovjek krupne stature, tamnih gustih obrva, s brkovima.
Zvao me "Točkica".
Nije imao priliku vidjeti kako njegova tinejdžerka Točkica postaje žena.
Nakon takve je tragedije taj put bio mnogo teži, sve je to s prokletom nesrećom jako negativno utjecalo na mene i nikad više neću biti ona stara, ali izborila sam se. Život ide dalje, tako jednostavno mora biti.

I majka je nakon svega krenula dalje. Trebalo je mnogo vremena, ali eto, prije godinu je dana upoznala dragog čovjeka i odnedavno žive zajedno. Tako mi je da je ponovno sretna. Znam da bi i tata to želio...

Nadam se da je na nekom boljem mjestu i da zna da sam dobro. I znam da ćemo se jednog dana opet sresti.
Da ćemo sjediti na klupici pored glavne ceste i brojati crvene automobile koji prolaze.
Opet će me voditi na livadu i pokazivati mi sve one vrste šarenog proljetnog cvijeća.
Učit će me kuhati kavu.
Zajedno ćemo kupovati mami ruže za rođendan i ja ću birati buket.
Jednom. Na jednom boljem mjestu od ovog.
Volim te, tatice.

Danas sam shvatila da te zaista više ne volim.
To se nije dogodilo preko noći, ne.
Mjesecima sam razbijala glavu i molila se da se to uistinu ne događa, provela noći i noći budna i pitala se što nije u redu sa mnom...
Tvoji mi poljupci više ne izazivaju leptiriće u želucu kao prije. Nekoć smo znali provoditi i po osam, devet sati na dan zajedno i ne bi nam ponestalo tema za razgovor. A sad... Ne znam što bih ti rekla.
Ni tvoji mi dodiri više ne pružaju isti užitak kao prije, ne bude u meni onu strast, glad za tvojim predivnim vretenastim tijelom. Čak te više ni ne želim osjećati u sebi, a ni pogled na tvoje tijelo me više ne tjera u prljave maštarije.
Postao si mi poput brata, najboljeg prijatelja. I svaki put kad te dotaknem imam osjećaj da činim nešto prljavo, zabranjeno, incestuozno.



Vjeruj mi, nisam željela da se to dogodi, ali sad sam na putu bez povratka.
Ti si osoba koja to najmanje zaslužuje, znaj. Volim te i cijenim te više od svega. Ali ne volim te više kao muškarca, u meni više nema nimalo strasti... Ugasila sam se, uvenula poput cvijeta u pustinji makar si moju ljubav redovno zalijevao i njegovao.
I osjećam se užasno. Pitam se što sa mnom nije u redu kad sam se mogla ohladiti od tako divne osobe poput tebe.
Držiš me kao kap vode na dlanu. A ja... Ne znam što je osobi poput mene dovoljno, očito ne poznajem ni sama sebe. Mrzim se zbog toga što te nisam uspjela nastaviti voljeti. U glavi kaos, a unutra bol.
Boli me jer te ne želim povrijediti. Nakon dvije i pol predivne godine koje smo proveli zajedno, u te dvije i pol godine u koje si mi pružio apsolutno sve što jedna djevojka može poželjeti. Povremeno me nervirala tvoja neodlučnost, ali to je najmanji problem u odnosu na sve drugo što si mi pružao.

Konačno sam izbacila sve što me mjesecima muči na "papir" (pa makar to bio i ekran). Sad sve piše crno na bijelom, crna slova s bijelom pozadinom. Artikulirala svoje misli.
Sada je jedini problem kako da ti to priznam.
Za to još uvijek nisam smogla hrabrosti. Znam da ćeš me mrziti nakon tog razgovora. Znam da ćeš biti povrijeđen i da će te to možda psihički dotući.
Ne želim to, želim da ostanemo prjatelji nakon svega. Koliko god da te ne volim više kao muškarca, previše mi značiš, i volim te na neki drugi način te ne želim da nestaneš iz mog života.
Da, morat ću ti reći. Kad tad. Uskoro. Što brže, to bolje za sve.
Ne mogu više izdržati ovu agoniju.
I oprosti. Još jednom oprosti što sam takav emocionalni debil koji ne zna što želi od života.